Vuk Bačanović: Nemam šta više da tražim u ovakvom Sarajevu!

o Da li je ovo prvi put da si imao problema zbog statusa ili komentara?
– Nije prvi put. Slična se hajka pokrenula prije nešto manje od godinu dana zbog statusa “Oh, kako mrzim Sarajevo!”. Bilo je to navno od mene da pomislim da se ne može ponoviti. Evo, očigledno da može, i to u još gorem obliku.

o Misliš li da bi neko stvarno ustao od računara i potražio te da ti naudi?
– Ljudi koji prijete sa računara su uglavnom kukavice, inače ne bi prijetili sa računara. Da li bi se nešto takvo moglo dogoditi ili ne, da neko zaista ustane mi nije toliko bitno, jer nemam straha suočiti se sa bilo kim. Međutim, sve je to do jednom, dok fanatik kakvih u Sarajevu ne nedostaje, ne odluči uzeti svekoliku pravdu u svoje ruke. No, da ponovim, nisu problem fanatici i ljudi koji su istraumatizovani i ispranog mozga. Oni u suštini ne moraju biti loše osobe. Problem je takva mrzilačka indoktrinacija sama, i činjenica da je postala takvo opšte mjesto da se zbog “jeresi” negiranja tog opšteg mjesta gubi posao.

o Dok su te jedni napadali, drugi su spominjali da potičeš iz porodice akademika i operskih prvaka. Možeš li da prokomentarišeš i jedne i druge?
– Nije bitno od koga ja potičem. Moj pradjed, moj djed i moj otac su to što jesu, ja sam samo ono što sam sam u životu postigao. Naravno da me mnogi podržavaju, čak i ljudi koji se ne slažu sa mnom, a koji smatraju da niko ne može biti kažnjavan radi slobode govora, posebno radi nečega kao što je Facebook status. No takvi ljudi nemaju moći, oni su na marginama i u toku je proces njihovog nestajanja.

o Šta je najjače što je isplivalo iz ove situacije u kojoj si se našao?
– Moje uvjerenje da više nemam šta tražiti u Sarajevu i da je bilo kakvo političko uvjerenje koje zagovara opstanak zajedničke države, barem dok Sarajevo šalje ovakve poruke, potpuno pogrešno. Ja sam jedan od mnogih dokaza za to.

Vuk Bačanović 2

o Koliko su sami mediji kreatori žabokrečine u kojoj živimo? Misliš li da mediji daju ljudima ono što traže ili su upravo oni stvorili te potrebe?
– Zavisi kako koji mediji. Neki mediji su jednostavno produžena ruka huškača i njihov provodnik do javnosti. Oni nisu kreatori, već sredstvo plasiranja ideologije naručioca.

o Kako to uopšte izgleda biti Srbin u Sarajevu? Da li su „sarajevski Srbi“ odbačeni od „pravih“ Srba?
– To nije jednostavno pitanje. Srbi su oduvijek bili policentrična nacija sa različitim mentalitetima i potencijalima razvoja, kao i doprinosa zajedničkoj narodnosti. Sarajevo je od jednog od tih centara postalo starački dom za preostalih 13 300 starijih Srba koji čekaju da umru, nesvjesno pretvoreni u kulise tobožnje multietničnosti. O tome kako je biti Srbin u Sarajevu mogao bih pisati danima. Ukoliko se krećete u okvirima bošnjačkog ideološog mejnstrima i tobožnjih velikih istina o proteklome ratu ili blagog odstupanja od njega, nećete imati previše problema. Ukoliko ste ljevičar fantast kao što sam ja bio, pa jednako kritikujete sve tri strane zagovarajući drugačiji pristup u konsolidaciji zajedničke države, imaćete nešto više problema. Ukoliko, shvativši nemogućnost opstanka zajedničke države zato što glavni grad maže izmetom sve i svakoga oko sebe, zauzmete srpsku nacionalnu i pri tome nimalo šovinističku poziciju, gotovi ste. Dakle, kada je političko djelovanje u pitanju, ukoliko kažete da odbijate biti mazani izmetom, doživjećete ovo što sam ja doživio. U pogledu drugog dijela vašeg pitanja, srpski politički centar je preseljen u Banjaluku, Sarajevo je glavni bošnjački grad, a ne glavni grad BiH i to su okončani procesi.

o Kakvu budućnost može da očekuje društvo u kojem se gradi slika o jednom genocidnom, i drugom narodu koji ima tapiju na status žrtve?
– Naravo da takvo, neću reći društvo, već dva koncepta koji jedan drugi isključuju nemaju budućnosti. Dva predsjednika Republike Srpske, nastale voljom srpskog naroda, ma šta ko mislio o tome, su se javno izvinila za sve učinjene zločine. Predsjednik Republike Milorad Dodik se nije libio masakr u Srebrenici, poštujući međunarodne pravne norme, nazvati genocidom. Na kraju krajeva, Srbi su prihvatili arpilski paket ustavnih koji bi podrazumijevao centralizovaniju državu uz garant opstanka Republike Srpske, ali Bošnjacima ništa od toga nije bilo dovoljno. Oni, a pritom mislim na gotovo čitav bošnjački politički establišment, Srbe ne žele kao ravnopravne partnere, nego kao sebi potčinjenu manjinu ili marionete koje će oni postavljati i to je osnovni preduslov nemogućnosti opstanka BiH. To je put za propast a ne pomirenje i toleranciju. Međutim, ono što RS u svemu tome može i treba da radi nije dalje dizanje tenzija, već samounapređivanje u tolerantnu, multietničku sredinu, koja će, mimo Sarajeva, raksristiti sa mračnim dijelovima svoje prošlosti i obesmisliti sve optužbe koje dolaze iz bivšeg glavnog grada.

o Gdje si ti proveo ratne godine i kako je to izgledalo?
– Ratne godine sam proveo u Sarajevu. Kako je to izgledalo je za jednu dužu priču. Pokšaću to sažeti na ovaj način: između pakla na zemlji kojem ste izloženi jer ste nedgovarajuće narodnosti i ljudi koji vam svojom dobrotom daju dokaze da bi suživot i jednakost, uz drugačije politike, u BiH svakako bio ne samo moguć, nego primijer kako je to moguće. Nažalost, za to nema stvarne političke volje.

o Zašto si napustio novi.ba?
– Radi neprofesionalnosti prije svega. Ne može se za ozbiljan smatrati medij, koji se vodi na način da glavni i odgovorni urednik i direktor po cijele dane provode po kafanama, bivajući, uz to, potpuno informatički nepismeni, dok se dvije firme, suvlasnice portala, nadmeću u tome koja će koju prevariti. Sve to na kraju ima za posljedice kašnjenje i smanjivanje plata i honorara, te vrdanje da uopšte budu isplaćeni. Pa ipak, najbitnija lekcija koju sam izvukao iz tog iskustva jeste sagledavanje kakvog su kvaliteta ljudi koji su se godinama predstavljali kao antinacionalistička alternativa koja se prema svakome razbacuje teškim i osuđivačkim riječima. Na kraju shvatite da su to ljudi koji efektivno rade pola sata (tu su praksu valjda naslijedili iz parazitskih državnih firmi), ako i toliko da bi onda, u alkoholičarskom delirijumu krivili sve oko sebe jer ne znaju raditi svoj posao i, što je najgore, mirne duše prihvatali da im ljudi rade na crno za mizerne i neredovne honorare. Eto, pa sad možete misliti o kakvoj se, zapravo, alternativi radilo. Ali to je samo još jedna od crta sarajevske malograđanštine. Narodski rečeno: Velik turban, pod njim hodže nema.

 

Autor: Andrijana Pisarević

(4)



This post has been seen 285 times.

Vuk Bačanović: Nemam šta više da tražim u ovakvom Sarajevu!

About The Author
-