Sejo Sexon: Nele duguje veliko izvinjenje Sarajevu!

– Sve što dobije patinu vremena na neki način dobije i vrijednost. Možete kupiti tutu u koju je davno piškio neki stari Rimljanin i za nju ćete dati ogromne pare, tako da sve stvari, čak i takve, dobivaju na vrijednosti, a tako i ona vremena, koja nisu bila baš idealna. Naša duša tako jednostavno funkcionira, mi zaboravljamo loše i pamtimo dobre stvari. Danas sve više ljudi, pa čak i mlađih, bježi u tu „bolju prošlost”, što nam govori mnogo o sadašnjosti.

 

Kako gledate na današnji odnos grada Sarajeva prema Neletu Karajliću, nekadašnjem članu benda, i njegov prema ovome gradu?

– Ljudi kao Nele Karajlić su odabrali svoj put i teško mi je govoriti o tome, budući da se sve to odvijalo u ratnim okolnostima, i teško je zamjeriti mu što je pobjegao i spašavao živu glavu. Ono što provocira, jeste to što danas od toga prave neke povijesne falsifikate, jednu reviziju prošlosti i svoje uloge u njoj, i što svoje događaje takvi ljudi tumače na način koji više služi da se ulizuju nekim novim sredinama u kojim žive. Zbog toga smatram taj dio priče neoprostivim. Nijedan Sarajlija ne treba da traži svoje uhljebljenje u novim sredinama na način da pljuje svoje sugrađane i svoj grad. To smatram nedopustivim i nedostojnim čovjeka koji je u ovom gradu imao veliko poštovanje, da ne kažem obožavanje, i to su stvari koje ne mogu oprostiti Neletu. On ovom gradu duguje veliku ispriku i to će pokazati da li je ili nije čovjek i umjetnik kakvim ga većina smatra.

 

Uhvati li Vas ponekad nostalgija za Jugom i Yugom 45?

– Jedan sam od onih ljudi koji je Jugoslaviju doživio vrlo ambivalentnu. Imao sam u njoj i dobrih i loših iskustava. Nisam zaljubljenik stare Jugoslavije, i mislim da je imala ozbiljnih hendikepa u razvoju i dosta pogrešno postavljenih paradigmi, ali vjerujem u budućnost. Nadam se da će ulaskom u EU sve ove zemlje naći neki modus vivendi, i da će budućnost donijeti neku integraciju na mnogo višem nivou nego što je ovaj današnji feudalizam, koji služi da svako šiša svoju janjad, da iza svoje ograde radi šta hoće i da pljačka narod na najbestijalniji način. A što se tiče „Yuge 45”, on je bio metafora te države; elektronika, mehanika, upravljački mehanizam – sve raspad sistema, a mašina i dalje radi. Ovaj naš prostor, Srbija-Hrvatska-BiH, posmatram kao jednu mramornu ploču na kojoj vidiš granice, ali kada prođeš rukom ne osjetiš ih. Želim tako da živim, te da „Zabranjeno pušenje” bude ta ruka koja putuje preko „mramorne ploče” i da sviramo gdje god imamo ljude koji nas žele slušati. Ne želim da se moj svijet suzi na ono što naši vlastodršci od nas očekuju.

 

Navijač ste i simpatizer FK „Željezničara”. Navijate li istim žarom i pratite voljeni klub kao i ranijih godina?

– Moram priznati, otkad sam počeo da se ozbiljno bavim muzikom, a ritam posla muzičara i fudbalera je isti, nisam čest gost na utakmicama, ali ga pratim. Za „Želju” se ne navija, „Željo” se živi. Nisam više onaj čovjek s tribina koji psuje sudiji majku, a kod navijača „Želje” to i nije presudno, jer kako sam i rekao – „Željo” se živi.

 

Kako izgleda Vaša zagrebačka svakodnevica?

– Moj drug Tomo Andrić, koji inače živi u Australiji, i ja smo napravili jednu pjesmu koja se zove „U gradu gdje nisam rođen”, tu su sva naša iskustva i u njoj se kaže: „U gradu gdje nisam rođen, nit ću ikada biti, s parolom – šta bude, nek’ bude. U gradu gdje nisam rođen, ja noći vrtim uz kasete iz rodne grude.” Tako otprilike, svi mi živimo. Što Elvis kaže, Sarajlija ima svugdje, pa čak i u Sarajevu, tako da je puno ljudi s ovakvom sudbinom. Ovdje nam je posao, a dolje nam je familija, život i inspiracija. Što bi se reklo – vozarimo.

 

Je li ikada Vaša karijera išla nauštrb porodičnog života, i obratno. Na koji način se iskupljujete ako, naprimjer, zaboravite neke važne datume?

– Ne da je išla, nego još ide, jer ovaj bend radi istim tempom kao i prije 20 godina. Često mi naumpadne kako je Balašević pisao pjesme za pedesete i šezdesete godine, a nije se pravio pametan kao mi pa svirao rock ili punk. Danas je već prilično zahtjevno izvoditi taj repertoar i prilično zamara, tako da mi je kuća veliko pribježište i odmor. Pokušavam da vrijeme kad sam s porodicom provedem što kvalitetnije, da koliko god možemo biti zajedno to bude na sreću i radost, i da što manje vremena traćimo na probleme i gluposti. To vrijeme nije veliko, ali je vrlo intenzivno i emotivno, te pokušavam izvući najbolje što mogu i dati najbolje od sebe što u tom vremenu mogu da dam.

A kad je riječ o važnim datumima, nisam s tim baš na „ti”. Pa i za svoj rođendan saznam tako što mi neko čestita, pa shvatim da mi je tog dana rođendan. Ali, ima i gore, jedan moj bivši klavijaturist sjeo bi kod mene; meza, pivo, tri-četiri sata, pa čak i golove Lige šampiona na kraju pogledamo. I onda odjednom skoči i kaže: „O majku mu, pa ja sam zaboravio curu u autu”. I preko vrata. Valjda je ostavi u autu i kaže vraćam se za pet minuta, a on odgledao sav program (smijeh).

 

sula20
Porodica Sučić na skijanju u Italiji

 

Vrijeme u kojem živimo nije ni politički ni ekonomski optimistično ni kod nas ni na drugim tačkama svijeta; najgledanije emisije su nam, nažalost, dnevnici. Šta radite da očuvate svoje mentalno i fizičko zdravlje?

– S vremenom sam se iz svega toga isključio. Pokušavam što više putovati, kretati se, što više funkcionirati mimo tog otrova koji nam se svakodnevno servira. Čovjek se nekako mora iskopati iz te zamke, makar bilo na način kako to lisica radi – „sam sebi odgristi nogu”. Tu se provlači pitanje mentalnog zdravlja, jer su pojedini mediji veliki generatori nesreće na ovim prostorima i moramo biti na oprezu s njima i što više se isključiti od toga.

 

U kojem proizvodnom procesu „Zabranjenog pušenja” danas najviše uživate; je li to studijski rad, nastajanje pjesama ili koncerti? Kakvi prostori Vam, kad je riječ o nastupima, danas najviše prijaju?

– Što se tiče faze u poslu u kojoj najviše uživam, svakako je snimanje novih pjesama. To je jedna kreacija slična porođaju i nešto što je svakom umjetniku vrlo uzbudljivo, neizvjesno i vrlo često neko „ružno pače”, odnosno neka pjesma u koju nisam vjerovao i koja je bila preduga, preširoka i za koju su svi govorili da neće imati perspektivu, vrlo slično kao i djeca koju tretiraju na taj način pa postanu veliki ljudi, tako i ta pjesma postane jedna od najvažnijih pjesama ove grupe. Tako je bilo i s pjesmom „Yugo 45” za koju su svi govorili da je „predebela”.

Kako kažu, nema velikih i malih bendova, ima samo prevelikih dvorana. Mi smo bend koji je imao priliku da se iskuša i u malim i u velikim prostorima. Od garažnog benda i studentskih klubova dobacili smo i do dvorana, ali naravno da je ljepše kada možeš iz publike čuti dobacivanja i dovikivanja, i kada imaš publiku s kojom možeš imati ambijent dnevnog boravka, tada je najtoplije svima. Tada publika postaje neki dvanaesti igrač. Lijepo se mi snađemo i na velikoj bini i u dvoranama.

 

Kakvi su Vam poslovni planovi u narednim mjesecima?

– U aprilu će se nastaviti snimanje filma, jer po snijegu ne možemo snimati, fali nam tog ljetnog ambijenta, lišća, cvijeća, a kako znate pjesma „ Balada o Pišonji i Žugi” vezana je za more, provod, koke… U idućih deset dana izaći će i spot za pjesmu „Kafana kod Keke”, to će biti peta pjesma s albuma „Radovi na cesti”, a ja pomalo pripremam i pjesme za novi album. Imam nekih deset favorita. Nakon Sarajeva nastupamo u Zadru i Zagrebu, pa idemo na turneju u Švedsku. Uglavnom, ima planova i aktivnosti, ali broj jedan je svakako nastavak snimanja filma.

 

sula18
FOTO: SAŠA MIDŽOR SUČIĆ

(767)



This post has been seen 8139 times.

Sejo Sexon: Nele duguje veliko izvinjenje Sarajevu!

| Bosna i Hercegovina, Foto/Video, Intervju, Slider, Vijesti |
About The Author
-