Sejo Sexon: Nele duguje veliko izvinjenje Sarajevu!

Gitarist i osnivač rock benda „Zabranjeno pušenje” Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon, za magazin Azra govori o inspiraciji koju mu daje Sarajevo, svojoj zagrebačkoj svakodnevici, Neletu Karajliću, ali i o snimanju igranog filma „Balada o Pišonji i Žugi”, za koji je napisao scenarij prema istoimenoj pjesmi iz 1987. godine.

 

– Kada smo Elvis i ja poslije rata odlučili da ponovo revitaliziramo bend „Zabranjeno pušenje”, shvatili smo da je naš bend mnogo šira pojava nego što smo mislili. Našli smo mnogo ljudi koji nisu bili iz Sarajeva, a željeli su da nam pomognu, bilo produkcijom ili nečim drugim, a to su ljudi iz Sanskog Mosta, Amsterdama, Zagreba… Svi oni su željeli comeback „Zabranjenog pušenja” i od tada smo prestali da razmišljamo o „Zabranjenom pušenju” kao samo sarajevskoj priči. Sada me to pomalo podsjeća na današnje fudbalske ekipe, gdje, recimo, u postavi „Manchester Uniteda” nemate samo igrače iz Manchestera, a i dalje se igra onako kako je to Ferguson postavio prije mnogo godina. Pokušali smo naći najbolje ljude, ne pateći od toga da svi moraju biti samo iz Sarajeva. To je jedna ekipa koja funkcionira dobro i daje mnogo entuzijazma i energije za ono što se danas zove „Zabranjeno pušenje” – kaže Sejo na početku razgovora za „Azru”.

Nakon brojnih uspješnica, kako koncertnih tako i sjajnih albuma, publika će uskoro ili u dogledno vrijeme, budući da je sedma umjetnost skupa stvar ne samo kod nas već i u svijetu, na filmskom platnu pogledati sve zgode dva kultna lika Pišonje i Žuge, koje je opjevalo „Zabranjeno pušenje” davne 1987. godine. Predrag Žustrić Žuga preminuo je u decembru prošle godine i, nažalost, neće biti u prvim redovima u kinu kada se film bude prikazivao. No, njihov lik i djelo će ostati vječna uspomena svima onima koji i dalje budu slušali „Zabranjeno pušenje”.

– Porođajne muke oko filmova na balkanskim prostorima svima su poznate, ali pri nekom smo kraju. Uradili smo trailer za film, a Žuga, nažalost, neće sjediti u prvom redu na premijeri, što je bila moja silna želja. Zbog toga imamo dužnost da ovaj film bude dostojan Pišonje, Žuge, njihovih života i njihovog mita. Sada je taj zadatak još teži, ali pokušat ćemo sve da ne razočaramo ljude, a njihova su očekivanja velika. Vjerovatno će to biti „nemoguća misija”, ali ćemo dati sve od sebe, to je sigurno – naglašava Sejo.

 

 

Jedne prilike ste rekli da je u Zagrebu produkcija, a u Sarajevu Vaša inspiracija. Na koji način Vas Sarajevo danas inspirira?

– Ono što u Sarajevu inspirira jesu te naše suprotnosti, ti naši konflikti. Nažalost, to uvijek inspirira i nije ni čudno što najbolja muzika dolazi s prostora kao što je Irska, Makedonija, jer su to prostori gdje umjetnici takve konflikte bilježe i pišu pjesme o tome. Sarajevo je mjesto tog životnog stresa, dovoljno je otvoriti prozor i već imate pjesmu „Zabranjenog pušenja” ili skeč „Top liste nadrealista”.

 

U Vašim pjesmama svi likovi imaju neke nadimke. Recite nam nešto o njima. Jeste li ih Vi izmišljali ili su to prava imena?

– Nekada su to bila stvarna imena naših komšija, raje iz mahale, a nekada smo ih i izmišljali za potrebe rime. Ali, ono što je interesantno jeste da su se ljudi pronašli u tim imenima, čak i u onim fiktivnim. Recimo ima policajaca koji se zovu Muris-Murga, pa i danas misle da je Murga drot pjesma o njima, i pitaju se kako smo mi baš znali za njih i njihove intervencije. Isto tako je i s taksistima, mnogi će reći da su oni Šeki iz pjesme, a prava istina je da je Šeki izmišljen samo zbog rime. A u suštini, to se često poklapalo, jer smo pisali vrlo realistično, tako da se nije bilo teško prepoznati. Mislim da je čak to i bila prava formula našeg uspjeha. Svaki grad ima svog Šekija i Murgu, pa je zbog toga mislim „Zabranjeno pušenje” ostalo tako široko prihvaćeno, iako je na prvi pogled izgledalo kao da se bavimo samo svojom mahalom.

 

Opjevali ste i „guzonjinog sina”. Šta je u to vrijeme tačno značilo biti taj sin i kako je Vaše društvo gledalo na tu pojavu? Koliko se oni razlikuju od današnjih tatinih privilegiranih sinova?

– Današnje vrijeme je donijelo hiperprodukciju guzonjinih sinova, jer vjerovatno je to imanentno u tom bahatom, elitističkom i vlastodržačkom načinu života. Prema njihovom razmišljanju, njima pripada sve, njima su sva vrata otvorena, i što bi moja raja s Koševa rekla – oni pišaju kolonjsku. Mi smo uvijek razmišljali kroz priču da se prava vrijednost ljudi manifestira kroz sve drugo osim kroz status. I danas se susrećemo s ljudima koji druge ljude gaze po ulici i bahate se po restoranima, dobivaju diplome na osnovu dva dolaska na fakultet. Kao što sam već rekao, dok je tako, uvijek će biti inspiracije i bit će guzonjinih sinova, a razlika između njih nekada i sada je dramatična. Danas oni dobivaju fabrike, hotele, a nekada je to bilo mnogo skromnije.

Jedne prilike me je fascinirala izjava mog komšije, guzonjinog sina, koji se u naselju pojavio s džipom, i ono, imamo 18 godina, kažem mu: „Jebote, otkud ti džip”, a on će ono ljutito: „Šta hoćeš? Za to sam ja radio 20 dana kod svog starog”. Danas smo od džipa odskočili malo više, tako da su i apetiti i guzonja i guzonjinih sinova drastično skočili u odnosu na moje vrijeme.

 

Koji bend biste danas izdvojili kao vrijedan pažnje? Sluša li se na ovim prostorima i dalje dobra muzika?

– Nasreću, danas postoji mnogo dobrih bendova. Bez obzira što je scena dosta ispresijecana, isfeudalizirana i što često ne znamo za bendove iz susjednih zemalja, još funkcioniše i tu su prisutni entuzijazam i ljubav. Novi bendovi su se pojavili i još se pojavljuju, tako da se ne bojim za rock dok god postoje bendovi kao „Hladno pivo”, „Letu štuke”, „Dubioza kolektiv”, „Skroz”… To su stvarno etablirana imena i mislim da će se uskoro pojaviti i neki treći talas bendova. Imaju dobre pretke i utabane staze, ali imaju i visoku ljestvicu koju moraju preskočiti. Ta jedna kulturna produkcija muzike i filmova jeste i garant našeg suživota i opstanka naše zemlje i svih nas. To je nešto najvrjednije, jer se nismo proslavili ni u izgadnji autocesti, novih naselja ili fabrika, ali napravili smo jako velike stvari u filmu, muzici i pozorištu, i na to trebamo biti ponosni. Bilo bi dobro da nas u tome prati i politika, da i oni daju doprinos da ljudi žive bolje. Ali sve su to stvari koje učvršćuju ovu zemlju i stvaraju neko bolje okruženje za sve ljude koji sebe nazivaju Bosancima i Hercegovcima.

 

sula19

 

Sigurno Vas mnogo uspomena veže za ona, kako često čujemo, „bolja vremena”. Jesu li stvarno bila bolja ili ih ljudi više idealiziraju?

– Sve što dobije patinu vremena na neki način dobije i vrijednost. Možete kupiti tutu u koju je davno piškio neki stari Rimljanin i za nju ćete dati ogromne pare, tako da sve stvari, čak i takve, dobivaju na vrijednosti, a tako i ona vremena, koja nisu bila baš idealna. Naša duša tako jednostavno funkcionira, mi zaboravljamo loše i pamtimo dobre stvari. Danas sve više ljudi, pa čak i mlađih, bježi u tu „bolju prošlost”, što nam govori mnogo o sadašnjosti.

 

Kako gledate na današnji odnos grada Sarajeva prema Neletu Karajliću, nekadašnjem članu benda, i njegov prema ovome gradu?

– Ljudi kao Nele Karajlić su odabrali svoj put i teško mi je govoriti o tome, budući da se sve to odvijalo u ratnim okolnostima, i teško je zamjeriti mu što je pobjegao i spašavao živu glavu. Ono što provocira, jeste to što danas od toga prave neke povijesne falsifikate, jednu reviziju prošlosti i svoje uloge u njoj, i što svoje događaje takvi ljudi tumače na način koji više služi da se ulizuju nekim novim sredinama u kojim žive. Zbog toga smatram taj dio priče neoprostivim. Nijedan Sarajlija ne treba da traži svoje uhljebljenje u novim sredinama na način da pljuje svoje sugrađane i svoj grad. To smatram nedopustivim i nedostojnim čovjeka koji je u ovom gradu imao veliko poštovanje, da ne kažem obožavanje, i to su stvari koje ne mogu oprostiti Neletu. On ovom gradu duguje veliku ispriku i to će pokazati da li je ili nije čovjek i umjetnik kakvim ga većina smatra.

 

Uhvati li Vas ponekad nostalgija za Jugom i Yugom 45?

– Jedan sam od onih ljudi koji je Jugoslaviju doživio vrlo ambivalentnu. Imao sam u njoj i dobrih i loših iskustava. Nisam zaljubljenik stare Jugoslavije, i mislim da je imala ozbiljnih hendikepa u razvoju i dosta pogrešno postavljenih paradigmi, ali vjerujem u budućnost. Nadam se da će ulaskom u EU sve ove zemlje naći neki modus vivendi, i da će budućnost donijeti neku integraciju na mnogo višem nivou nego što je ovaj današnji feudalizam, koji služi da svako šiša svoju janjad, da iza svoje ograde radi šta hoće i da pljačka narod na najbestijalniji način. A što se tiče „Yuge 45”, on je bio metafora te države; elektronika, mehanika, upravljački mehanizam – sve raspad sistema, a mašina i dalje radi. Ovaj naš prostor, Srbija-Hrvatska-BiH, posmatram kao jednu mramornu ploču na kojoj vidiš granice, ali kada prođeš rukom ne osjetiš ih. Želim tako da živim, te da „Zabranjeno pušenje” bude ta ruka koja putuje preko „mramorne ploče” i da sviramo gdje god imamo ljude koji nas žele slušati. Ne želim da se moj svijet suzi na ono što naši vlastodršci od nas očekuju.

 

Navijač ste i simpatizer FK „Željezničara”. Navijate li istim žarom i pratite voljeni klub kao i ranijih godina?

– Moram priznati, otkad sam počeo da se ozbiljno bavim muzikom, a ritam posla muzičara i fudbalera je isti, nisam čest gost na utakmicama, ali ga pratim. Za „Želju” se ne navija, „Željo” se živi. Nisam više onaj čovjek s tribina koji psuje sudiji majku, a kod navijača „Želje” to i nije presudno, jer kako sam i rekao – „Željo” se živi.

 

Kako izgleda Vaša zagrebačka svakodnevica?

– Moj drug Tomo Andrić, koji inače živi u Australiji, i ja smo napravili jednu pjesmu koja se zove „U gradu gdje nisam rođen”, tu su sva naša iskustva i u njoj se kaže: „U gradu gdje nisam rođen, nit ću ikada biti, s parolom – šta bude, nek’ bude. U gradu gdje nisam rođen, ja noći vrtim uz kasete iz rodne grude.” Tako otprilike, svi mi živimo. Što Elvis kaže, Sarajlija ima svugdje, pa čak i u Sarajevu, tako da je puno ljudi s ovakvom sudbinom. Ovdje nam je posao, a dolje nam je familija, život i inspiracija. Što bi se reklo – vozarimo.

 

Je li ikada Vaša karijera išla nauštrb porodičnog života, i obratno. Na koji način se iskupljujete ako, naprimjer, zaboravite neke važne datume?

– Ne da je išla, nego još ide, jer ovaj bend radi istim tempom kao i prije 20 godina. Često mi naumpadne kako je Balašević pisao pjesme za pedesete i šezdesete godine, a nije se pravio pametan kao mi pa svirao rock ili punk. Danas je već prilično zahtjevno izvoditi taj repertoar i prilično zamara, tako da mi je kuća veliko pribježište i odmor. Pokušavam da vrijeme kad sam s porodicom provedem što kvalitetnije, da koliko god možemo biti zajedno to bude na sreću i radost, i da što manje vremena traćimo na probleme i gluposti. To vrijeme nije veliko, ali je vrlo intenzivno i emotivno, te pokušavam izvući najbolje što mogu i dati najbolje od sebe što u tom vremenu mogu da dam.

A kad je riječ o važnim datumima, nisam s tim baš na „ti”. Pa i za svoj rođendan saznam tako što mi neko čestita, pa shvatim da mi je tog dana rođendan. Ali, ima i gore, jedan moj bivši klavijaturist sjeo bi kod mene; meza, pivo, tri-četiri sata, pa čak i golove Lige šampiona na kraju pogledamo. I onda odjednom skoči i kaže: „O majku mu, pa ja sam zaboravio curu u autu”. I preko vrata. Valjda je ostavi u autu i kaže vraćam se za pet minuta, a on odgledao sav program (smijeh).

 

sula20
Porodica Sučić na skijanju u Italiji

 

Vrijeme u kojem živimo nije ni politički ni ekonomski optimistično ni kod nas ni na drugim tačkama svijeta; najgledanije emisije su nam, nažalost, dnevnici. Šta radite da očuvate svoje mentalno i fizičko zdravlje?

– S vremenom sam se iz svega toga isključio. Pokušavam što više putovati, kretati se, što više funkcionirati mimo tog otrova koji nam se svakodnevno servira. Čovjek se nekako mora iskopati iz te zamke, makar bilo na način kako to lisica radi – „sam sebi odgristi nogu”. Tu se provlači pitanje mentalnog zdravlja, jer su pojedini mediji veliki generatori nesreće na ovim prostorima i moramo biti na oprezu s njima i što više se isključiti od toga.

 

U kojem proizvodnom procesu „Zabranjenog pušenja” danas najviše uživate; je li to studijski rad, nastajanje pjesama ili koncerti? Kakvi prostori Vam, kad je riječ o nastupima, danas najviše prijaju?

– Što se tiče faze u poslu u kojoj najviše uživam, svakako je snimanje novih pjesama. To je jedna kreacija slična porođaju i nešto što je svakom umjetniku vrlo uzbudljivo, neizvjesno i vrlo često neko „ružno pače”, odnosno neka pjesma u koju nisam vjerovao i koja je bila preduga, preširoka i za koju su svi govorili da neće imati perspektivu, vrlo slično kao i djeca koju tretiraju na taj način pa postanu veliki ljudi, tako i ta pjesma postane jedna od najvažnijih pjesama ove grupe. Tako je bilo i s pjesmom „Yugo 45” za koju su svi govorili da je „predebela”.

Kako kažu, nema velikih i malih bendova, ima samo prevelikih dvorana. Mi smo bend koji je imao priliku da se iskuša i u malim i u velikim prostorima. Od garažnog benda i studentskih klubova dobacili smo i do dvorana, ali naravno da je ljepše kada možeš iz publike čuti dobacivanja i dovikivanja, i kada imaš publiku s kojom možeš imati ambijent dnevnog boravka, tada je najtoplije svima. Tada publika postaje neki dvanaesti igrač. Lijepo se mi snađemo i na velikoj bini i u dvoranama.

 

Kakvi su Vam poslovni planovi u narednim mjesecima?

– U aprilu će se nastaviti snimanje filma, jer po snijegu ne možemo snimati, fali nam tog ljetnog ambijenta, lišća, cvijeća, a kako znate pjesma „ Balada o Pišonji i Žugi” vezana je za more, provod, koke… U idućih deset dana izaći će i spot za pjesmu „Kafana kod Keke”, to će biti peta pjesma s albuma „Radovi na cesti”, a ja pomalo pripremam i pjesme za novi album. Imam nekih deset favorita. Nakon Sarajeva nastupamo u Zadru i Zagrebu, pa idemo na turneju u Švedsku. Uglavnom, ima planova i aktivnosti, ali broj jedan je svakako nastavak snimanja filma.

 

sula18
FOTO: SAŠA MIDŽOR SUČIĆ

(772)



This post has been seen 8245 times.

Sejo Sexon: Nele duguje veliko izvinjenje Sarajevu!

| Bosna i Hercegovina, Foto/Video, Intervju, Slider, Vijesti |
About The Author
-