OVO MNOGI NISU ZNALI: Prva ‘država’ sa kojom je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose bio je ‘Izrael’

Josip Broz Tito nikada nije bio pobornik moderne izraelske politike. Štoviše, prva ‘država’ s kojom je tadašnja Jugoslavija prekinula diplomatske odnose u post-ratnom vremenu bio je upravo ‘Izrael’.

 

Tito je bio žestoki kritičar izraelske agresije na susjedne arapske zemlje. Dugi niz godina se zalagao za mir na Bliskom Istoku, njegov plan je bio slijedeći – da se Izrael povuče sa svih okupiranih teritorija, a da arapske zemlje zauzvrat priznaju državu Izrael. Mnogi u arapskom svijetu pozdravili su takav plan, no ne i Izrael. Unatoč činjenici da je prošlo već više od pola stoljeća, Izrael i dalje odolijeva svakoj kritici i zahtjevima da vrati okupirani teritorij.

 

Prekid diplomatskih odnosa sa Izraelom

Tito je 11. juna, 1967. godine sazvao zajedničku sjednicu Predsjedništva i Izvršnog komiteta CK SKJ. Partijskim drugovima govorio je o svom razgovoru sa sovjetskim vođom Leonidom Brežnjevom tri dana prije i zašto je hitno sljedećeg dana putovao u SSSR:

„Osmog juna u tri poslije podne, odjednom se javlja na telefon sekretar i kaže mi da Brežnjev traži da razgovara. Začudio sam se odakle mi odjedanput direktna veza. Uzmem slušalicu i čujem Brežnjeva: ‘Ti li si Josipe’. ‘Ja sam’, odgovorim. Zatim će Brežnjev: ‘Evo o čemu se radi. Ovo se tamo sada jako zagužvalo; situacija se razvija sa vrlo hrđavim obrtima; da li bi ti odmah sutra došao ovdje da se posavjetujemo što da radimo’. Ja nisam znao da će tamo biti i drugi, pa sam upitao da li bismo se mogli sastati negdje bliže, recimo u Mađarskoj. A on će na to: ‘Pa u tome i jeste stvar što trebamo biti svi prisutni’. Odgovorio sam da se moram posavjetovati sa drugovima. Pozvao sam odmah drugove koji su uglavnom bili tu, u Beogradu, o čemu se radi. Svi smo se saglasili da ja idem gore, i već sljedećeg jutra odletio sam u Moskvu. Na aerodromu su me dočekala sva trojica, Brežnjev, Kosigin i Podgorni, i već u devet sati je počeo sastanak. Na sastanku su bili prisutni, kao što ste i vi vidjeli, svi rukovodioci socijalističkih zemalja, prvi sekretari i predsjednici vlada.“

Komunistički blok našao se hitno u Moskvi zbog novog ratnog sukoba na Bliskom istoku. Izrael je iznenada 5. juna 1967. napao Egipat i okolne arapske zemlje te u šestodnevnom ratu osvojio cijelo područje ‘biblijskog Izraela’. U Moskvi je objavljena izjava u kojoj se osuđuje agresija Izraela na Egipat, a Rumunija je jedina bila protiv nje. U zemlji su, međutim, neki počeli špekulisati o razlozima Titovog puta u Moskvu i njegovog držanja gore, na šta je on oštro odgovorio: „Ima jedna stvar koju ja hoću danas ovdje da postavim. To je pitanje nerazumijevanja sa mnogih strana, a naročito od nekih drugova iz vrha naše partije. Postavljaju se pitanja, pa čak i onda kad se znalo i kad smo se dogovorili, zašto se ide tamo, kako je to moguće i slično. Drugovi, da vam ovdje otvoreno kažem: ako tako budu tekle stvari, ako kod nas ne bude jedinstvenog gledanja na pitanje odbrane naše zemlje, ako će se stalno sumnjati da ja tamo nešto sa Rusima dogovaram – onda vam mogu kazati da ja neću otići, ali će morati ići oni koji se ne slažu s takvom linijom. Ne mislim na to da ja sam nešto diktiram, nego ću ići i pred Skupštinu. Ja ne mogu biti na tom mjestu, ako ne poduzimam sve što je neophodno, jer sam odgovoran za to da naša zemlja može mirno raditi i mirno vršiti svoju funkciju. Da bi to bilo moguće, protivnik mora znati da smo jaki i u naoružanju.“

Onda je dodao i kako se zalagao za arapske zemlje: „Ja sam u Moskvi veoma energično insistirao na tome da borba arapskih naroda nije samo njihova, da je to prvi front svih socijalističkih i progresivnih snaga protiv imperijalizma. Jer, primjetio sam da su u diskusiji neki predstavnici socjalističkih zemalja, koji su inače dosad dobro govorili, prilično jednostrano istupali iznoseći pojedine greške Arapa, a da u isto vrijeme nisu ništa rekli o imperijalističkim planovima. Htio sam da se ljudi malo razdrmaju, i to je prilično uticalo da su poslije napustili ta uska shvatanja. Što se tiče lagera, njega niko nije spomenuo. I zaista, ako bi se sada ovde postavilo pitanje ko je bio inicijator odluka u Moskvi, moglo bi se reći da smo mi to bili. Postavlja se pitanje da li mi, kao nesvrstana zemlja, možemo biti po strani u sukobu na Bliskom istoku. S padom arapskih zemalja, ne bi bilo više ni nesvrstanosti. U Africi je ionako već sve slabo, a Indija se nalazi pod jakim pritiskom. Šta će onda ostati od nesvrstanosti ako se mi ne suprotstavimo kad se radi o tome da se likvidiraju nezavisne zemlje i da se u njima promijene režimi? Mi moramo učiniti sve što je potrebno da se male zemlje, koje se sada nalaze pred opasnošću, jače mobilizuju i da ponovno povedu jednu snažniju ofanzivu protiv imperijalista. Ja sam rekao u Moskvi da Izrael za nas predstavlja sporedno pitanje, jer je pijun u rukama imperijalista koje trebamo imati u vidu. Kad se to ima na umu, onda svaka uskogrudnost i pričanje o ulasku u lager predstavlja glupost. Kako možemo mi, koji smo se toliko godina nosili sa svakakvim đavolom, odjedanput postati neki pijun ili lagerski privesak? Ja hoću da Jugoslavija ima snažnu individualnost i među socijalističkim zemljama, i da ona daje svoje sugestije, savjete i sl., a to ne možemo učiniti ako se ne sastajemo. Ono što su napravili Rumuni je glupost. Lako se njima džilitati u sredini, gdje nemaju nikakvih granica sa imperijalističkim silama. Oni to mogu sada raditi, ali će im se grdno osvetiti jednog dana.“

Nakon toga je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose s Izraelom.

 

Tito je odlučnije stao uz Nasera nego Sovjeti

U arhivi Mađarske komunističke partije pronađen je izveštaj njenog tadašnjega generalnog sekretara Janoša Kadara Politbirou Partije, napisan 13. juna 1967., u kojem se izvještava o spomenutom susretu komunističkih vođa u Moskvi. Izvorni tekst objavljen je u Jerusalem Postu 15. juna 2005. godine.

Hitni sastanak u Moskvi, bio je prvi na kojem je učestvovao Tito, od njegovog sukoba sa Staljinom 1948., i Kadar naglašava važnost njegovog sudjelovanja. Dokument pokazuje da se Tito – blisko povezan s Naserom, kroz njihovo zajedničko vođstvo u Pokretu nesvrstanih – pokazuje kao veći saveznik Nasera od Sovjeta. Kadar spominje nekoliko puta da se Naser nije konsultovao sa Sovjetima oko njegovih poteza kod zatvaranja Akabskog zaliva i povlačenja jedinica UN-a sa Sinaja: što svjedoči o manjku sovjetskog uključivanja u egipatske odluke. Međutim, Kadar izvještava da je “Drug Tito rekao da su se konsultovali s njima i da su podržali ove korake .”

Kadar dodaje da je to razumljivo budući da Jugoslaveni “imaju stari i blizak odnos s Egiptom, koji je stariji i trajniji od odnosa sa Sovjetima.”On dalje navodi da se Tito odmah složio sa uspostavljanjem hitnog vazdušnog mosta i snabdijevanja Egipta oružjem. Titov radikalni stav ponavlja se nekoliko puta u Kaderovom izvještaju a njemu se pripisuje i nacrt communiqué u kojem se Izrael označava kao agresor. Mnogi drugi delegati su bili nezadovoljni sa nekim aspektima teksta, i Kadar izvještava o diskusji o tome šta bi izjava trebala da sadrži, od kojih su neki sugerisali da bi trebao uključiti i osudu “američkog i britanskog imperijalizma”.

Rumuni su bili ti koji su se protivili označavanju Izraela kao agresora, na šta je Tito izjavio da, ukoliko se to ne navede “neće se moći vratiti kući, budući da smo mi rekli cijeloj Jugoslaviji ko je agresor.” Nakon što su sve komunističke zemlje prekinule diplomatske odnose s Izraelom, Čaušeskuova Rumunija zadržava svoju nezavisnu poziciju i odbija da slijedi sovjetsku liniju.

 

Zbog Izraela Tito imao probleme u Partiji

Zbog Titovih stavova, za koje mnogi tvrde da su bili osobne naravi, dolazio je u sukob ne samo sa zapadnim silama, već i s članovima unutar jugoslavenske Komunističke partije.

Korespondent lista the New York Times, Richard Eder, zapisao je 12.6.1967. u Beogradu: “Jasno je, pa i u razgovoru s dužnosnicima ovdje, da je Titov žestoki napad na Izrael i njegovo savezništvo s Arapima stvorilo atmosferu neslaganja, čak i među članovima njegove Vlade.

Postoji opravdana zabrinutost da bi Jugoslavija, koja gleda prema zapadu po pitanju ekonomskog, društvenog i političkog razvoja, mogla ugroziti svoj položaj ako nastavi s optužbama protiv Izraela, a samim time i protiv SAD-a i Velike Britanije.

Ono što najviše zabrinjava je sve glasniji anti-američki stav kojeg zauzima jugoslavenska štampa i radio. Povrh toga, po prvi put, beogradski list zauzeo je snažno stajalište protiv američkih Židova. U listu stoji: “6 milijuna američkih Židova, zahvaljujući svojem obrazovanju i poslovnim položajima, imaju znatno veću moć nego što bi to bilo normalno za jednu manjinu u moru od 200 milijuna stanovnika. Izraelski ciljevi su stalno u krupnom planu. Stvoren je dojam kako su izraelski ciljevi moralna odgovornost cijelog SAD-a i da bi taj SAD morao stalno davati snažnu potporu židovskoj državi unutar arapskog svijeta”

Takav anti-židovski stav nikada nije bio prisutan među narodom Jugoslavije, niti među redovima Komunističke partije.”

Bez obzira što tadašnjih američki mediji pisali, činjenica je da Titov režim nikada nije zauzeo anti-židovsku politiku, znatan broj Židova sudjelovao je u partizanskom pokretu, pa i kasnije u redovima Komunističke partije. Kritika je bila rezervirana isključivo prema politici države Izrael i ekspanzionističkim vojnim akcijama koje je ista pokretala.

Prekid diplomatskih odnosa trajao je od 1967. sve do raspada Jugoslavije.

Zanimljiv je podatak kako je jugoslavenska delegacija za turizam, na čelu s Jankom Rajićem, posjetila Tel Aviv 27.9.1987. kako bi dogovorili direktne letove između dvije zemlje. Ali i tada je istaknuto kako “uvođenje zračne linije neće promjeniti jugoslavensko stajalište prema politici države Izrael, s kojom nema diplomatske odnose još od 1967.”

Koliko se Jugoslavija protivila izraelskoj invaziji pokazuje i jedan zanimljiv podatak – u ljeto 1967, kada je izbio rat, turist iz Zapadne Njemačke, Franz Haberstoff, koji se tada nalazio u Jugoslaviji na godišnjem odmoru – uhićen je i zatvoren na 30 dana zato što je iznio “podršku izraelskoj agresiji protiv Arapa”.

Strani reporteri su o tom incidentu zapisali kako je nesretni Nijemac vjerojatno mislio kako mora jako paziti da ne kaže nešto protiv Židova, što je u to vrijeme bilo važno pravilo u Njemačkoj.

No, Jugoslavija je bila kritična prema Izraelu i prije rata 1967. 22.7.1958. jugoslavenska vlada uputila je “prijateljsko upozorenje” Izraelu da ne sudjeluje u “imperijalističkim pohodima” – naime, u to vrijeme britanski padobranci su koristili izraelski zračni prostor za prebacivanje u susjedni Jordan.

Također je bitno napomenuti i “Pokret nesvrstanih” čiji je jedan od glavnih utemeljitelja bio upravo Josip Broz Tito – u samom pokretu su bile istaknute brojne arapske države, prije svega Nasserov Egipat i Gaddafijeva Libija.

Jasno je kako je Izrael tada zasigurno bio protiv takvog političkog jačanja arapskih zemalja u orkestraciji Titove Jugoslavije.

To su sve detalji iz ne tako davne historije, koji dokazuju kako je Jugoslavija doista vodila jednu nezavisnu politiku i kako nikada nije odustajala od svojih saveznika.

(Bhmagazin.org)

(7284)

OVO MNOGI NISU ZNALI: Prva ‘država’ sa kojom je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose bio je ‘Izrael’

| Da se ne zaboravi, Slider, Zanimljivosti |
About The Author
-