Nije Mujo prevrtljiv, uvijek je isti, on se klanja moći, a ne čovjeku

Nije Mujo prevrtljiv, uvijek je isti, on se klanja moći, a ne čovjekuStatus jedne zemlje i države, ukoliko ona na toj zemlji postoji i funkcionira kao stvarna, a ne fantom država, je nešto što se bitno razlikuje od nekog određenog stanja u njoj. Status je nešto stabilno, ostvareno i trajno, nešto što se izražava i održava kroz djelovanje niza stabilnih institucija koje imaju zadatak da proizvode bitne elemente na kojima se zemlja i država održavaju i funkcioniraju, dok je njeno političko ili ekonomsko stanje nešto varijabilno, nešto što podliježe kretanju političkih ideja, ekonomskih interesa i djelovanja, kao i uvjeta za stjecanje profita, što može da utječe i pozitivno i negativno na opće stanje, pa i status jedne zemlje i države, a i ljudi koji u njoj žive.

Kod nas se u javnom diskursu, ukoliko on uopće i postoji i ukoliko se ne svodi na to da oni koji stvaraju određena stanja sami sebe ocjenjuju i vrednuju svoju aktivnost i svoja postignuća, ukoliko se govori i raspravlja, svaka rasprava vodi isključivo o političkom stanju i to se stanje vidi i razumijeva gotovo isključivo sa stajališta ravni, tj. u horizontalnoj projekciji datog momenta, tj. sva pitanja se svode na aktuelna politička stanja i odnose, a mogućnost da se i takva jedna rasprava razvije sprečava se tako da se stalno iznalaze nove teme, nove akcije, novi programi, otvaraju navodne nove mogućnosti i tako i prevazilazi svaka upitnost govora o nekom određenom stanju stvari i u tom smislu je moguće govoriti o svemu što postoji, što je proizvedeno i što se zbiva, bez obzira na to kako je i pod kojim uvjetima proizvedeno i kakve posljedice ima za političko stanje.

 

Stalni problemi

Tako se opseg i dubina mišljenja o svakom pitanju svodi na stav da je sama činjenica da nešto postoji dovoljan razlog da se smatra da ono ima značaj i prirodu nečeg što je stalno, što je element i potvrda statusa i jedini okvir unutar kojeg se može razmatrati i razumijevati situacija i mogućnosti djelovanja ljudi koji u našoj državi žive. Svima koji ulaze u raspravu o stanju stvari je unaprijed postavljena granica u postojećem, koje je tako nedodirljivo i koje predstavlja osnovu za početak i cilj za završetak svake rasprave. Ali, ako ljudi ne mogu otvoreno i u suprotstavljanju nosiocima vlasti i u diskusiji s njima govoriti i predlagati, kritizirati i zahtijevati ono što oni misle da je bolje za sve, dakle ako su ljudi politički mrtvi, oni ipak faktički žive, nadaju se i to žive i živjeli su i prije sadašnjeg stanja, kao što će, nadaju se, živjeti i nakon njega, pa oni i njihovi problemi imaju stalnost i stabilnost, dakle oni su nešto što traje, a vlast onih koji im ograničavaju polje djelovanja je ipak od vremena, bila je, biće i proći će, jer je takva historija i onaj Mujo iz priče u kojoj ga njegov prijatelj Haso kritizira da je prevrtljiv jer je klicao kralju, pa poglavniku, pa Titu, dakle mijenjao je objekt svog divljenja, a dobio je od Muje odgovor da nije tačno da je on prevrtljiv i da se on mijenja, jer se mijenjaju oni, a on je uvijek isti, on se klanja moći, a ne čovjeku.

Također je jasno da je ono jedino u čemu postoji apsolutni konsenzus među svim građanima ove države, koja inače ne priznaje nikome status građanina, nego ga u njegovom statusu svodi na stanovnika ili podanika koji ima dužnost da glasa i to za vladajuće, jer niko u ovoj zemlji nije zadovoljan sadašnjim stanjem. Zadovoljni su samo oni koji njome upravljaju i koji vjeruju da upravljaju najbolje, mada za to nemaju argumente, zbog čega su odlučni da se po svaku cijenu održe na vlasti i da održe postojeće stanje ili čak, kako se to pokazuje, neki od njih svim silama nastoje da ga još više kompliciraju i pogoršaju, kako bi osnovna ideja takvog ponašanja mogla da se verificira argumentima iz prakse i stanja odnosa u zemlji. Ta ideja je ona ista stotinu godina stara ideja iza koje stoji više krvavih pokušaja njenog ostvarenja da je država Bosna i Hercegovina nemoguća i to ne samo kao jedinstvena nego i kao država uopće i da je treba pod hitno i uz svaku cijenu definitivno podijeliti i stvoriti od nje dvije ili tri zasebne države u kojima će nastaviti da vladaju oni isti koji su na početku one kalvarije koja je započela kao seoska vesela igra i završila, kako se to može vidjeti na mnogim platnima holandskog slikarstva 15. i 16. stoljeća, kao krvava orgija, a koji su svojim postupanjem i proizveli sadašnje stanje.

Oni za dvadeset godina nakon rata nisu uspjeli da stanje u našoj maloj zemlji imalo poprave da makar uspostave željeznički ili cestovni saobraćaj kakav moderno doba zahtijeva, nego čine sve da postojeće stanje pogoršaju, da nam ga ogade i tako nas uvjere, opet silom kako je to bilo i kad je orgija nacionalističkog sljepila započela, ne samo nas koji ovdje živimo i kojima je svega već preko glave nego i svijet koji ipak makar malo osjeća grižnju savjesti što je dopustio da se u ovoj zemlji zbiva sve kako se zbivalo, da je Bosna i Hercegovina nemoguća, da mi nismo u stanju da civilizirano i u miru zajedno živimo, mada takva pretpostavka proturječi cjelokupnoj milenijskoj historiji ove zemlje i mada je sadašnje stanje omraze i suprotstavljanja, politike uz nos svima i svakome, kao metoda vođenja politike proizvedeno u okviru realizacije planova savremenog nacionalizma koji je buknuo s rušenjem stare jugoslavenske federacije, kada je rušenje te države bilo upotrijebljeno kao najefikasnija metoda rušenja jugoslavenskog komunizma za koji su rušitelji svjetskog komunizma mislili da je jednako čvrst kao i onaj ruski, kineski ili kubanski, jer su jedino oni bili autentični.

 

stanovnistvo-12
Građanima svega već preko glave

 

Ta taktika je bila pogrešna iz jednog jednostavnog razloga da taj komunizam i nije trebalo rušiti suprotstavljajući nacije koje su živjele u komunističkoj državi, jer se komunistički poredak i element čvrstine stanja rušio sam od sebe kao iživljeni i neuspjeli eksperiment koji je imao i neke pozitivne, ali i brojne   negativne strane, a prije svega je patio od nedostatka političkih sloboda.

 

Rušenje mrtvaca

Zapravo je istina tog komunizma bila da je on pao još 1971. godine, kada je Tito primijenio ogromnu mjeru represije prema cijelom jednom narodu i bez ikakve osnove u zakonu, kao neku unutrašnju partijsku stvar, smijenio legalno cijelo rukovodstvo jedne države, jer je Hrvatska i tada bila država, komunistička, ali ipak nominalno i pravno država.

Rušenje hrvatskog rukovodstva i ogromna represija koja je tada provedena je ubila svaku političku i moralnu vrijednost tog režima i značila je njegovu faktičku smrt, samo što niko tada nije smio reći da je taj komunizam kao eksperiment stvaranja novog društva slobode jednakosti i ravnopravnosti ljudi umro, odnosno da nikada nije ni zaživio. Od tada su ubrzanim ritmom rasle sve vrste negativnih elemenata koje svaki režim danas sadrži, a to je da počinje da se oslanja prije svega na moć i snagu represije, a ne na napredak osjećanja slobode i vrijednosti života u njemu. Rušenje mrtvaca je, međutim, kao u nekoj makabrističkoj igri, bilo krvavije nego sama njegova smrt i užas se istresao na najnevinije žrtve samog komunizma, tako da su žrtve komunizma postale žrtve njegovog navodnog rušenja. To rušenje je bilo ne samo rušenje komunizma nego i rušenje svakog pravnog osnova i statusa života i zemlje i države i njenih građana. Šta se dogodilo, u tekstu slijedeće hefte.

(69)

Nije Mujo prevrtljiv, uvijek je isti, on se klanja moći, a ne čovjeku

| Bosna i Hercegovina, Foto/Video, Kolumne, Slider, Vijesti |
About The Author
-