Naser Orić: Od 1995. nikad nisam ušao u avliju svog babe, svaki taj milimetar je natopljen krvlju

Oni su uvijek ne čelu kolone. Dostojanstveno i skrušeno odaju počast i sjećaju se onih koji su svoj život ostavili u Srebrenici i na Putu spasa, gladni, žedni i bosi. Jučer su se okupili u Nezuku gdje im se obratio Naser Orić. Došao je u uniformi odajući na taj način počast saborcima koji su svoj život dali za Srebrenicu, a nikad nisu imali priliku odjenuti pravu uniformu.

“Zamolio sam učesnike da se ponašaju u skladu s pravilima kako je to do sada bilo, da vode računa o ponašanju s obzirom da je svaki taj milimetar natopljen krvlju mojih saboraca i da imaju poštovanja prema žrtvama koje su pale tokom Puta spasa. Sjetio sam je jednog detalja kad smo išli na vojni zadatak, jedan od boraca je rekao da mu je jedina želja da ima dobru uniformu pa da rahat pogine. Drugi je rekao da bi volio čizme, vidio sam da je imao čizme sa strane bez đonova. Sjetio sam se da smo imali improvizovane uniforme od zavjesa, onih zelenih birvaktile. Htio sam da se solidarišem sa svojim saborcima kojima se želje nisu ispunile, a otišli su na bolji svijet”, kazao je Orić za Source.ba. 


Zbog postupka koji se protiv njega vodi pred Sudom BiH i zabrane kretanja na prostoru Republike Srpske, Orić ni ovog 11. jula neće prisustvovati dženazi i ukopu u Potočarima.

“Od 1995. nikad nisam ušao u avliju svog babe. I prije nego što je pokrenut proces protiv mene uvijek sam dobijao instrukcije od nekih službi da bi bilo dobro da ne budem tamo, da ne izazivam netrepeljivost od strane Srba.  Šta da radim? Ove godine imam obavezu prema Sudu BiH, obavezu javljanja svaki prvi ponedjeljak u mjesecu. I pored moje želje, ni ove godine neću prisustvovati dženazi”, navodi naš sagovornik. 

Uoči i na sam 11. juli svi pričaju o Srebrenici, posjećuju je, pišu o njoj… Rijetki su oni koji ostatak godine obilaze mezarje i preživjele, nudeći i pružajući im pomoć ili samo društvo, razgovor i prijateljstvo. To je nekad potrebnije od bilo kakve materijalne pomoći, svima, a posebno onima koji su ukopali sve najvrijednije u životu, ili njihove kosti još uvijek nisu našli. Jedino što nikad neće biti zakopano su sjećanja.

“Svi mi koji smo živjeli tamo i koji smo preživjeli golgotu nikada dok smo živi nećemo zaboraviti. Kažu da je vrijeme lijek za sve, međutim, nas ne vraća samo 11. juli u to vrijeme. Nažalost, kada je u pitanju sam čin dženaze uključi se kompletna javnost, a u nama to živi svaki dan i umrijet će u nama. Kad se datum približi još više se probude osjećanja, ali mi 11. juli preživljavamo svaki dan”, ističe Orić. 

Ako nekada bude imao priliku da prisustvuje dženazi, Podrinjcima će, kaže, poručiti da se s poštovanjem sjećaju žrtava, a onima koji negiraju genocid da pogledaju istini u oči.

“Nek stanu pred ogledalo da vide šta su njihovi sunarodnjaci uradili i nek kažu  – jeste, desio se genocid. Nek ne pokušavaju svojim lažima da kažu da smo tobože mi prije njih činili zlodjela pa smo ih naljutili. Oni pokušavaju nas da stave u isti koš sa pripadnicima VRS-a koji su dokazano pred Međunarodnim sudom pravde izvršili genocid. Međutim, bez obzira na sve to mi moramo živjeti sa svim ljudima”, zaključuje ratni komandant iz Srebrenice. 

U Memorijalnom centru Potočari u ponedjeljak će biti ukopano 127 žrtava, od toga 12 maloljetnika među kojima je najmlađi 14-godišnji Avdija Memić. Do sada je u Potočarima ukopano 6.377 žrtava.

Više od 5.000 učesnika Marša mira jutros je iz Nezuka krenulo prema Potočarima, Putem spasa dugim 100 kilometara. Istim onim koji se prelazili Srebreničani u ljeto 1995. godine tražeći spas na slobodnoj teritoriji na području Tuzle. Nažalost, mnogi od njih slobodu nisu dočekali.

Izvor: Source.ba

(2)



This post has been seen 355 times.

Naser Orić: Od 1995. nikad nisam ušao u avliju svog babe, svaki taj milimetar je natopljen krvlju

About The Author
-